O jednom od svakako najčitanijih i najpopularnijih (napisah i ostah živa)Platonovih dijaloga "Gozbi" ili "O ljubavi" govorila je u prepunom prostoru Brankove 24 Daliborka Kiković.
Predsednica  Nove akropole-kulturnog udruženja koje već dugo raduje poklonike duhovnosti, popularnim, znalačkim manirom, vratila je poklonike filozofije i drugojačijosti u antičku Grčku, ali i korenima bića.

Svima onima koji su već čitali Platonova dela i, posebno, "Simpozion" verovatno se dopalo Kikovićkino duhovito podsećanje, a njen će uverljiv "prevod" najpoznatijeg antičog dijaloga sigurno regrutovati nove čitaoce.
Naravno, nije bilo reči samo "O gozbi". Neminovno je bilo u objašnjenjima se podsetiti istorije, činjenica, konteksta, ali i "Države", dijaloga "Fedar" ili "O duši", na primer. Sve u svemu, divno veče. A Nova akropola (raspitajte se) priprema uvek nove i zanimljive cikluse, već za početak januara 2014.godine. Posetite ovu gozbu. Ja hoću i preporučujem vam je.
Vratimo se na "Gozbu", "Simpozion", kako hoćete.
U antičko doba priređivale su se večere na kojima se, radi okrepljenja, ali prvenstveno razgovora, okupljao "reprezentativni" skup ljudi. Tako su se i na večeri koju je jednog dana povodom svoje pobede u tragiediji (415.godine)priredio ugledni Atinjanin Agaton okupili mladić po imenu Fedar, Aristodem (komediograf), poznati političar onog vremena Pausanija, Alkibijad, Anaksimarh, Erikismah, Aristofan (najpoznatiji komediograf antike) i, naravno, Sokrat.
Bila je to prilika da Platon posvedoči o tom događaju iz bezbedne udaljenosti hroničara, kako bi o ideji ljubavi sučelio praktično stavove i mišljenja svih značajnijih ljudi antike.
Redom svi prisutni izlažu svoja, ličnošću, položajem i dobom, uslovljena mišljenja o ljubavi.
Fedar, mlad i zdrav, izriče pohvale bogu Erosu iz poznatih teogonija Parmenida, Hesioda,Homera.
Agaton tvrdi da je Eros u trijadi bogova koji čine svet. On kaže kako Eros ljude koji vole čini srčanim i oplemenjuje. Ljubav podstiče čoveka da bude bolji, hrabriji, da prevaziđe sebe i pruži maksimum.
Vođena je takvom ljubavlju prema svojim ratnim drugovima izabrana Tebanska vojska, a načelima ljubavi vaspitana Sparta, pohvale zaslužuju i oni koji su u stanju da zbog ljubavi žrtvuju sopstveni život, poput Orfeja ili Ahila.
Atinski političar Pausanija, inače čest sagovornik u Platonovim dijalozima, u "Gozbi" govori o dve Afrodite, nebeskoj (duhovnoj) i zemaljskoj (telesnoj), ali o dva Erosa. Udavarajući se svom domaćinu Agatonu, Pausanija ostaje prilično nejasan u svom govoru o ljubavi.
Anaksimarh se priseća Perikla, velikog vojskovođe, Atinske škole, svih ratničkih i filozofskih podviga koji su obesmrtili Atinu i navodi kao pokretačku strast ka neprolaznom ili primer ljubavi.
Eriksimah, budući lekar, govori o elementima poput prirodnjaka Empedokla, i da ljubav nastaje iz suprotnosti, polariteta, njihovim uravnotežavanjem. Te je tako po njegovom mišljenju stanje zdravlja posledica lepe ljubavi, a bolesti rđave ljubavi. Ljubav je, dakle, fiziološki proces, a  bolest narušavanje ravnoteže, odnosno harmonije.
Poznati komediograf Aristofan iznosi možda najlsikovitiju predstavu o ljubavi, kao o bićima koja su, raspolućena božjom voljom, osuđena da se traže kako bi ponovo činili prvobitnu celinu. Ta žudnja s kojom raspolućeni traže celog života svoju polovinu se po njemu zove ljubav.
Domaćin gozbe, Agaton tvrdi da je Eros bog koji voli mladost, snagu i lepotu, a zaobilazi starost...
I dok svi govore o ljubavi pojedinačno i delimično, Sokrat propituje svoje sagovornike, tražeći istinu, šta ljubav u stvari jeste.
Tada će reč uzeti plemeniti Alkibijad i izreći odu ljubavi govoreći o Sokratu kao učitelju, čoveku besprekorne i otvorene duše, mudracu, čudaku, istinski slobodnom i oslobođenom straha.
Oslikavajući vrline kojima je skromni Sokrat bogat, Agaton će u stvari izreći ko zaslužuje i čime izaziva neprolaznu ljubav: svojim duhovnim kvalitetima, žudnjom ka mudrošću i neprestanim usavršavanjem.
Biće reči i o sećanju duša kao načinu spoznaje i dolaženja do ideja, koje prepoznajemo kao iz sna-Platonovoj teoriji idealnog sveta.
Dubravka Kiković, duboko uronjena u drevno, ali delo neprolazne vrednosti i lepote, neprestano pravi duhovite paralele s vremenom u kojem je kao nikad do sada teško, i tolikima nemoguće da budu i ostanu ljudi.
  

0 Коментари