Najgledaniji ruski film, dugometražna saga u prvi put korišćenoj 3D tehnici u ovoj zemlji, koja je progutala rekordni budžet (ali i višesturko vratila uloženo, i u zemlji i u inostranstvu) "Staljingrad" Fjodora Bondarčuka nominovan je kao ruski kandidat za prestižnog "Oskara" Američke filmske akademije.

Neuobičajen ugao za rusku produkciju iz kojeg se epska bitka za Staljingrad snimala, dala je rezultat. Neuobičajen je i scenario. Daleko ljudskiji, neposredniji i manje tipiziran od dosada vladajućeg.
Naime, priča, građena iz delića zapisa, istorije, svedočanstava, rekonstruisala je jedan rečiti fragment ove mitske bitke. U njemu je jedna zagubljena petorka s "pogrešne", okupirane obale Volge i spasilac i dželat. U tom fragmentu neće carevati samo rat i smrt: pored streljanja i zločina, događaće se i retki ukradeni i kao namešteni trenuci potpune sreće. Kada ruski borci mladoj devojci, u čijem su se razrušenom stanu zatekli, priređuju rođendansko slavlje na kojem peva slavni tenor, inače dobrovoljac, na primer. Zvuk klavira u gladi, strahu i smrti tako blizu zvučaće nestvarno utešno i obećavajuće...
Sa druge strane, i neprijateljska vojska pokazaće, pored fame o gvozdenoj armadi, i dušu i srce: nemački oficir zaljubiće se u Ruskinju, koja će mu promeniti život. I taj Nemac postaće po sudbini "nekako naš"...
Režiser Fjodor Bondarčuk, sin proslavljenog oca Sergeja, demantovaće da je napravio priču o pomirenju. Nesporno je da su se u njegovoj filmskoj drami sudbine srele na najneobičniji način i ukrstile neprijatelje u istom bolu i patnji za nestalim voljenim bićem.
"Staljingrad", delo završeno 2013.godine, dostojno će reprezentovati rusku kinematografiju. Preuzevši najbolje iz već kultne tradicije i nadogradivši najmodernijim postupkom, Bondarčuk je raširio manevarski prostor priča za koje smo smatrali da su davno zatvorene u dnevnike i arhive, i oživeo ih na najbolji mogući način.

0 Коментари