Bio jednom jedan čovek. Mali, ovolicki.
Mogao si da primetiš da je neobičan samo iz dužeg posmatranja. Pardon, opservacije.
Učen čovek, ali lud.

Nigde nije hteo. Ni sa kim nije mogao. Na kraju ostao kao pustinjak. Skoro sasvim zaboravljen. Ali, ipak t5u negde pri ruci.
Prvo su hteli da upotrebe njegovu učenost. Nisu bežali da ga uposle da ih savetuje. Da im radi pipkave, osetljive,  poslove drugima nemoguće, a za koje bi se lako našao krivac - on sam. Bio učen, pa im se nije dao. Nisu mu mogli ništa.
Dosetili se da mu dodele odgovornost. Pa da opet na njega sve svale.
Umesto da se pridruži, on ih je molio da ga ražaluju.
A kad je pao, nije više pristajao da se uspne. Tražio je samo da ga ostave na miru.
I ostavili ga. Nisu mu dali da išta radi. Samo da ga imaju na oku, držali su ga uz sebe. Nisu mu verovali, bio je učen, mogao je šta je hteo.
I kad ništa nije radio, bio je opasan svedok. Pamtio ih je, znao je ko su bili.
Tada odluče da ga nateraju da se sam povuče.
Dosadio im čovek koji je zauzeo mesto posmatrača u njihovoj okolini.
Optuživali su ga da šuruje sa svima.
Sumnjičili ga da sarađuje sa neprijateljima. Čak da je kolovođa.
Nagovestili su mu da je pod nadzorom.
Pratili su svaki njegov pokret. Objave na društvenim mrežama.
Sve "važne" oči bile su uprte u njega.
A on niko i ništa.


0 Коментари