"Kad dajete, da ne zna desna ruka da je dala leva".
U biblijska vremena savetovalo se da se sa polja ne pokupi sva letina, kako bi koje zrno dopalo siromaha. Domaćini su se držali Bođjih zapovesti i zakona. Davali su, a preticalo im je.
Što su ljudi više odstupali od milosrđa, bivalo im je gore: bolesti, nesreće, gubici su ih pratili.
Teško vreme, ali milosti će uvek biti.
Ima je i danas.

Kako žive oni koji udeljuju, ne okrenu pogled pred siromahom?
Spokojno, u miru, nezadovoljni jedino time što, možda, nisu mogli više.
Pisaću ovoga puta o jednoj sjajnoj ženi dobrotvorki.
Pomogla je "na naviđeno" dvojici siromaha, dvojici ubogih, dvojici neoljnika.
Učinila je sve što je bilo u njenoj moći da im obezbedi hleb i opstanak.
Bilo je dovoljno da čuje njihovu strašnu priču.
Nije tražila ništa, a nije ni mogla, jer osim zahvalnosti nisu mogli ičim da uzvrate.
Mogla je da se ogluši o tuđu nevolju, ali je prepoznala duboku ljudsku tragediju koja je zadesila dva brata, zagubljena u provinciji, koja su ostala bez ičega, čak i bez zdravlja.
Nije kao ogromna većina sveta oko njih sedela skrštenih ruku; iskoristivši svoj autoritet, ugled i uticaj koji je imala uporno je tražila i našla jednom od njih zaposlenje.
Dobri ljudi žive oko nas.
Njihova srca nisu oguglala na patnje i nevolje.
Svet je to bogatiji što ih je više.

0 Коментари