Na današnji dan, 15. septembra 1991. godine ubijen je Đorđije Božović - Giška. Prvi put ću posvedočiti o par ovlašnih viđenja sa njim na konferencijama za štampu Srpske garde, čiji je komandant bio, i sadržaju nekoliko svojih intervjua urađenih sa njegovom majkom Milenom, uglavnom naručenih od Donka Rakočevića za podgoričke revije ''Istok'' i ''Bumerang'' odmah posle Giškine pogibije.
Vreme ratova - požar je harao nekadašnjom SFRJ u krvavom i burnom raspadanju.
Da preživim, pisala sam gde stignem. U to vreme za prvi privatni list na Balkanu ''Balkan exspress'', koji su zajednički uređivali Ranka Čičak (pod pseudonimom Marija Radović) i pok. Branko Petrovski, Radio ''Indeksu'' 202 (kasnije Univerziteskom radio Indeksu), za ''Niko kao ja'', emisiju Drugog programa Radio Beograda itd.
Nekako u to vreme, rođak iz Podgorice me telefonski povezuje s Donkom Rakočevićem, koji kao dopisnik beogradskih ''Novosti'' osniva i uređuje ''Istok'', kasnije ''Bumerang'', za koje će me angažovati, te ću mu ispisati intervjue sa Milenom Božović, Živkom Nikolićem i , nažalost, takođe pokojnim a sjajnim sagovornikom Miodragom Perišićem, tadašnjim ministrom kulture Savezne Republike Jugoslavije...
SRPSKA GARDA
Teško je i zamisliti to vreme balvan revolucije, pokojnog Jova Raškovića, buđenja naroda, Gazimestana, sankcija, narastajuće, i, ubrzo galopirajuće, argentinske hiperinflacije u ostacima razvaljene SFRJ, koja je kao Frankenštajn pucala po svim šavovima.
Nekako u to vreme, 1990. ili 1991. godine potražili su me roditelji jedinca, čiji je sin poginuo u Vukovaru, jer sam prenela neku priču iz ovog grada u ''Balkan ekspresu''. Bilo je strašno vreme i teško gledati kako me mole da ih povežem sa tim nekim svojim slučajnim sagovornicima čije sam svedočenje prenela, jer su moji kontakti sa ''svedocima'' bili krajnje neformalni, a ustalasali prilično i redakciju ''Srpske reči'', odakle je par u crnini poslat. U tom izveštaju iz Vukovara u kojem sam prenela saznanja svojih sagovornika koji su se našli u Beogradu, pomenula sam telo mladog vojnika koje su na ulici skrnavili psi. Njegovi roditelji su me tako našli, uzdajući se da im mogu pomoći da dođu do zemnih ostataka svoga jedinca, mladog vojnika na odsluženju vojnog roka, koga je rat, o, užasa!, zatekao u Vukovaru pod višemesečnom opsadom. Uredništvo ''Balkan ekspresa'' me uporno šalje na konferencije za štampu Srpske garde, tada u Nušićevoj ulici. Tu upoznajem i Zorana Kostića i Gišku Božovića i njegovog zamenika Branislava Lainovića Dugog.
I, dok se Garda konstituiše, sa Dugim na vezi dobijam poziv da Gardu pratim na put u Gospić, na vatreno krštenje, ako se ne varam.
Moji roditelji se oštro protive, kući ostavljam ćerkicu čiji sam jedini roditelj i lomim da je suviše rizično...mislim da je dlaka presudila da ostanem pri pameti, odnosno u Beogradu.
I, naravno, vrlo brzo stižu prvi televizijski izveštaji mog budućeg pobratima Rajka Đurđevića iz Gospića, o krvavim bitkama i užasnom postradanju naših sunarodnika u hrvatskom delu grada. A potom i vest o Giškinoj pogibiji.
Tekstovi tada objavljeni u ''Balkan ekspresu'' na ovu temu preporučili su me, pretpostavljam kod rođaka iz Podgorice i dalje, Donku Rakočeviću da ponudi saradnju sa novom revijom Istok.
PRIČA GIŠKINE MAJKE
''Istok'' će u svojim prvim brojevima objaviti taj intervju sa Milenom Božović o poginulom sinu.
Atmosfera u njihovom domu na Voždovcu je bila strašna. Giškina majka zaista nije plakala. Vrata sobe Đorđija Božovića bila su otvorena, ikona sveca na zidu sa upaljenim kandilom i nezaboravan Giškin pit bul King je cvilio pri svakom spomenu gazdinog imena...
U neko doba kod Milene se pojavio Zoran Kostić koji je svakodnevno i po više puta obilazio.
Majka mi je odmah izrekla sumnju da je njen sin u Lici ubijen. Bez pardona. Tako smo i objavili u ''Istoku''. Vremenom, od susreta do susreta, od godišnjice do godišnjice, prvoosumnjičeni je postajao upravo njen posetilac, koji je, prirodno, s obzirom na teške sumnje i optužbe, a i činjenicu da je postao novi komandant posle ubistva Dugog, ili njegov zamenik, proredio posete.
Milena je vrlo brzo bila ubeđena da je metak u Gišku ispaljen iz srpskog oružja, najverovatnije vojnog, koja ga je likvidirala s leđa, ili, čak i komandantove Garde, što je za nju bilo posebno bolno. U rodoljublje svoga sina, ''ja sam ga učila''-govorila je, nije sumnjala.
I danas nije razjašnjeno ko je izdao komandanta, zašto su njegovi gardisti izneverili i dozvolili da Gišku stigne metak. Niti se time ko ozbiljno bavi.
Zoran Kostić je odavno nestao iz vidokruga javnosti, a u njoj nije ni bio preterano eksponiran, Dugi je odavno, skončavši kao pas pored trafike u centru Beograda, ostao sinonim za kriminal,
Vuka Draškovića i Danicu niko i ne poteže u ovoj priči...samo Đorđija Božovića već 30 godina nema. Njega za koga se govorilo da ga ''metak neće''. U koga to nije sumnjao, te je okrenuo leđa, znaju samo nalogodavci, oni, kojima je trebala paravojska za satanizaciju srpskog naroda, a koji kao osnivači Srpske garde, nisu mirno mogli da gledaju kako se JNA potkusuruje sa Srbima u Hrvatskoj, te su okupili dobrovoljce pod znamenom SePeOa. Zar ne?
E, taj živi i uživa u vili na Košutnjaku, participira u svim režimima, pa je čak i u Miloševićevo vreme bio ministar spoljnih poslova, u apanaži za izdaju i prodaju, a ne odbranu srpskih interesa. Samo svojih. Jer tako nagrađuju nalogodavci...pretpostavljam CIA.
ZAOSTAVŠTINA VITEZA ĐORĐIJA
Mrtav, Đorđije Božović se upisao u besmrtnike. Život je položio za slobodu svoga roda. Amnestiran od problematične prošlosti, doživljava se kao mitski junak.
Koliko me sećanje služi, Giška nije upućivao političke poruke, bio je antikomunista i naivno poverovao da je to i onaj ko mu je ponudio komandovanje Srpskom gardom, paravojskom za čije osnivanje nije još platio ni cvancika, za razliku od mnogih koji su krvarili na ratištima, a potom međunarodnim sudovima ili će skončati strepeći od lovaca na ''ratne zločince'', najzloupotrebljavanije floskule drugog polugođa srpskog 20. veka.
Nameće se i pitanje šta bi bilo da se Giška živ vratio iz Gospića?
Šta bi sve video, sa kakvim se istinama suočio, da li bi bio suviše opasan za lidere koji su tuđu decu huškali i odvodili na ratišta?
Osim toga, Giška nije gajio idilične odnose sa Draškovićima, posebno sa Danicom.
On je samo naivni ideaalista, romantičar u doba krvi i gnoja, kojeg će žrtvovati pravi grobari srpskog naroda iz tame. Vitez bi, nema sumnje, progledao. Zato je morao da što pre sklopi oči, a donese zasluženu slavu...političke poene, da potom nesrpstvo prevlada rodoljubljem u DB agneturnom projektu zvanom SePeO. On to tada nije mogao znati, imao je važnija posla na ratištima...
Krokodilske suze, busanja u grudi i naricanja na grobu ''Obilića'' gromkim, dramatičnim glasom više su nego priznanje ogolile političku hijenu koja i danas tavori na leševima mrtvaca.
Tome bi Giška stao na put.
Preduhitren je.
Uostalom, gde su danas oni, a gde on? U blatu i na nebesima, do Obilića.
Žao mi je što nisam uspela da sačuvam svoje tekstove o Giški iz vremena u kojem je osnivao Srpsku gardu i krenuo u odbranu Srba, kao i intervjue sa njegovom majkom Milenom.
Ako ih ko čuva, bili bi mi zaista dragoceni. Volela bih da ovo ''Balkaan ekspres'' i Donko Rakočević shvate kao molbu da mi ih dostave .
15/9/2021
0 Коментари